Stara poslovica kaže “ne možeš imati i ovce i novce”, a isto to vrijedi za sve u životu. Ne možete imati dvije stvari koje međusobno isključuju jedna drugu. Kod kriptovaluta se javlja problem između decentralizacije i slobode koju ona jamči, te skalabilnosti i njene funkcionalnosti pri većim razmjerima upotrebe. Ovaj problem se sve više spominje u zadnje dvije godine zbog popularnosti kriptovaluta. Raznorazni stručnjaci nastoje otkriti idealan omjer decentraliziranosti sustava i njegove skalabilnosti kako bi korisnicima pružili maksimum usluge i učinkovitosti.
Profesor na sveučilištu Cornell, Adem Efe Gencer je izjavio:
“Ključni poticaj koji stoji iza blockchain tehnologije je decentralizacija vlasti među korisnicima s minimalnim odnosima povjerenja prema trećim osobama, ali postoji i veliki problem između decentralizacije i razmjera upotrebe jer postojeća rješenja za skalabilnost uzrokuju ugrožavanje privatnosti i decentralizacije.”
Dilema postaje sve veća nakon usporavanja Bitcoin sustava u prosincu 2017. godine kada su mnoge burze ukinule prijavu novih korisnika zbog preopterećenosti mreže, a vrijeme potrebno za provođenje transakcija se mjerilo u satima. S razlogom se mnogi pitaju zaslužuje li blockchain tehnologija pozornost koju uživa u svijetu i da li je to samo još jedna tehnologija čija očekivanja premašuju njenu stvarnost i njena ograničenja.
Gencer u svom radu navodi da se postojeći blokovi u blockchainu mogu povećati za 1,7 puta bez štetnih posljedica na decentraliziranost i zaštitu podataka korisnika. Ovo rješenje je dovoljno za idućih nekoliko godina maksimalno, no ukoliko blockchain poprimi razmjere koji se od njega očekuju i promijeni financijsku sliku svijeta kojeg poznajemo, ovo neće značiti puno, jer bi se postojeći blokovi trebali povećati i nekoliko desetaka, ako ne i stotina puta da bi podržali milijarde korisnika.
Trokut skalabilnosti
U radu Grega Slepaka, inače osnivača OkTurtlesa, opisuje se “osnovna teorija” iza problema skalabilnosti putem trokuta. Svaka točka trokuta opisuje jedno svojstvo sustava. Prvo je razmjer, odnosno mogućnost podrške među brojnim korisnicima. Drugo je decentraliziranost, stanje u kojem nitko od entiteta ne kontrolira sustav i treći je konsenzus, odnosno sporazum između svakog čvora o valjanosti transakcije. Baš kao što svaka linija trokuta može spojiti samo dvije točke trokuta, tako i razvojni blokeri mogu uspjeti samo u 2 od 3 segmenta koja se potrebna za decentralizirane blokove. Samim time, blokeri da bi uspjeli u svome naumu moraju zanemariti jedno svojstvo da bi povezali druga dva.
Ipak, Slepak je optimističan. Smatra da se konsenzus treba smanjiti, odnosno da ne bi trebalo za svaku transakciju izdavati potvrde o valjanosti, nego da bi to trebalo činiti samo za određene transakcije koje zahtijevaju potvrdu zbog svog volumena ili važnosti.
Osnovni sloj
U međuvremenu, u drugom dijelu svijeta, poslijedoktorski istraživač Sveučilišta u Londonu, Shehar Bano u članku pod nazivom “Systematization of Knowledge” iznosi svoje mišljenje da iako je sustav decentraliziran, centralizacija se počinje pojavljivati inercijom zbog upravljačke strukture i prirode samog protokola. Bano smatra da će rješavanje problema skalabilnosti i decentralizacije biti riješeno razvojem boljih konsenzusnih protokola.
Sve u svemu, čeka nas zanimljiv period u istraživanju rješenja za provođenje decentralizacije i skalabilnosti. Postojeći sustav funkcionira, no pitanje je koliko dugo. Znanstvenici već predlažu rješenja, no koje je najbolje predstoji nam tek za vidjeti. Ipak, jedna stvar se može predvidjeti, a to je da će se vjerojatno smanjiti konsenzus među korisnicima.
